Borba sa njom(ti je nazovi kako hoces):)

Published on 03:06, 12/12,2011



Dobrodosla!Mislim,opet se srecemo,ti stara podrugljiva kucko!Hajde,pospi me svojim savrseno blistavim sivilom.I glavu cu da ti podmetnem.Sipaj.Sipaj jos,hocu jos...Hocu jos...poraza,iskrivljenih likova,izoblicenih jednolicnih figura srece,granica,onih koji ne znaju sta znaci pasti,pa ustati,sta znaci izgubiti,koji vide samo svoj prokleti svet...zelim da se davim u tvojim perfektno gadnim scenama.Nema vise,decijeg,nezrelog otimanja,prekidanja.Prepustila sam ti se,tvoja sam.Dokrajci me sad,preskocimo uvrnuto predstavljanje.Ja sam tvoj bes,bol,tuga,mozes me zvati zlobnica,jadnica,nezvani a tako vidjen gost...Prxxxxxxxxxxx...predji na stvar...noc me ubije,danju se pravim jaka,poklonim ti se kada nema nikog,kad sam sama.Od silnog osecaja postacu zver koja se hrani svojim bolom,udari prva...ustacu,ustacu,ustacu!
-dva sata kasnije- 
Samo ne znam kako ti to uspeva...a svaki put te sacekam spremnija,'jaca',ovaj put se ne dam,neces me potuci,nista mi ne mozes.Ee,sve mi mozes,izbijes iz mene kao krajnji stadijum umnozenih grudvi,besa,nervoze,kajanja dugo stapanih na mom dnu...priznam da sam slabic,i prepustim se.Svaki deo tela se najezi,smezura,smanji i pretvori u uho,gde odzvanjaju krici tvog pobednickog osmeha...kad se stisa,nekad bude lakse,nekad ne...
Verujem,jednom cu se odmah posle nje ja nasmejati ... 
P.S. kakav slom,al lakse mi je,nisam mogla da spavam...
Mozda se neko i pronadje... 
Januar 2009 


Ozivljavanje savrsenog trenutka

Published on 03:17, 12/08,2011

Pripijam prste na sliku.U dodiru osecam spajanje.Povlacim ih ka dole,blago stiskajuci,sa najvecom zeljom da ga ozivim.Sekund ciste srece,ostvarenje zivotnog stremljenja.Odlomljeno parce neba,za nas.Dve kao gvozdjem kovane najcvrsce ruke,najtoplije umrsenih prstiju.Toliko jako,stvarajuci osecaj vecnosti, potpune lepote.Lepote osmeha.Lepote pobede.Zagonetne lepote samo naseg trenutka.Nevini pogledi,koji ne znaju za tuge.Otkucaji mira i uzavrelog zara na putu za raj.Usne prelivene strahom od prevelike tisine,ipak savrseno iscrtanim osmehom.Biserna misao kao da ispunjava vazduh,i zelja prosuta svuda po nama...Tren magije koji je slusajuci tudji vetar bespovratno izmaglio,bezeci u noc.Daleko..Budeci u drugima savrsen osecaj, ostavljajuci za sobom svetlucavi,koncasti trag,tragajuci ceo zivot za njim,cekajuci ga....
Znojavi dlanovi nevesto preklapaju pogled na sliku,vukuci za sobom tezinu,bol,ceznju..Svako secanje me iznova dotakne,ustreptalu,do one najdublje tacke gde sve prestaje.Gde se spoje dodir i sapat...tamo gde zaboravljam da disem,a setni uzdisaj davi. Pecat vrtloga realnosti utisnut u svaku poru tela .u novom grubom svetu,sve je fol...i sve prazno...ne mogu da cekam nastavak,ne umem da se borim,hocu da prestanem da mislim,da se secam,da volim...znam i ovu precicu,zanosi u bujice misli,i bespomocnog zaustavljanja svega... 
Na tren dodirnem svetlucavi konac,pridrzim ga cvrsto.Vuce me,vuce...i taman kad pomislim da sam ga uhvatila,izmakne...Pruzam ruke...vazduh......................................................
Pripijam prste na sliku...

April 2009